Šta sindikat predstavlja za nas?

Filip: „Za mene je sindikat trenutno jedina institucija u BiH i šire koja je zaista na strani radništva i generalnog ljudskognapretka.Vrlo malo mojih poznanika i poznanica glasa ili podržava neku političku partiju.Posebno je rijetko da imaju stranačku karticu. To je sasvim razumljivo jer naša politička scena podrazumijeva većinom korupciju, podilaženje domaćim i stranim kapitalistima, te manjak političkih partija koje zaista predstavljaju naše vrijednosti. Sindikat je za mene jedini način da se borim za budućnost kakvu želim da vidim, a to je budućnost dostojanstvenog rada sa više slobodnog vremena. Budućnostu kojoj prijateljice odlaze u Njemačku kao studentii iz znatiželje, a ne kao jeftina radna snaga. Za mene je sindikat politička opcija bez političara i mjesto zajedništva bez dogme.“

Jelena: „Smatram da je jak sindikat najbolja odbrana od kapitalističke eksploatacije radničke klase. Sindikat okuplja radništvo svih pozadina u zajedničko pregnuće protiv ugnjetavanja radništva.Djeluje protiv srozavanja kvalitete javnog života i radi na sprječavanju nepopravljivih šteta prirodi i okruženju. Željenu borbu smatram antineoliberalnim i antikapitalističkim pregnućem radničke i srednje klase, sve saciljemda se osigura ispunjenje osnovnih potreba i potencijala određenih društvenih klasa. Trenutna pandemija samo jepogoršala postojeću krizu u ekonomiji, politici i međuljudskim odnosima što otvara mnoga vrata za promjene. Moramo iskoristiti pogodantrenutak i okupiti se u sindikatu ili nadrugom mjestususreta i početi ostvarivati željene promjene.Konkretnije, voljela bih sutra vidjeti sinergiju marginalizovanih grupa, vidjeti ih kako pristupaju sindikatima i ojačavaju zajedničku borbu protiv diskriminacije svih vrsta,poput diskriminacije na radnim mjestima, dok mediji danonoćno o tome izvještavaju kao da im „goli“ život o tom ovisi, sve dok ne vratimo minimum dostojanstva za radništvo u ovoj zemlji, a onda ćemo dalje.“

 

Zašto volontiramo u sindikatu?

Jelena: „Aktivizam je nešto od čega većina nikad u životu ne mane, nakon što ga se jednom prihvati. U posljednje vrijeme postaje mi sve jasnije da aktivistička borba mora konstantno i neumorno otvarati nove prostore borbe i upravo time stvarati što bogatije mreže aktera koje će samo nesebičnom i transparentnom saradnjom stvarati otporno, sigurno i uključivo okruženje za sve, a ne samo za nekolicinu. Dolazak do zajedničkih ciljeva preplitanjem snaga nije nova ideja, ali jeste put do pravednijeg društva. Moje iskustvoaktivistkinje u borbi za prava žena i marginalizovanih grupa, za siguran javni prostor i slobodu izražavanja, te za pravednije i uključivije društvo, seže od pisanja novinarskih tekstova do gerilskih poduhvata. U zadnjih 15 godinasam vidjelaprelijepe transformacije u našoj okolini. Toliko je toga neostvarenog u svakoj aktivistkinji jer su koraci koji se prave jako mali, a izazovi zaista veliki. Neophodno je vidjeti i očuvati rezultate do kojih se dođekonstantnim inicijativama, akcijama, peticijama, protestima i štrajkovima, koliko god se oni činili mali.Ovime ne dozvoljavamo pozicijama moći da naše rezultate na bilo koji način degradiraju.Upravo zbog novih izazova koji uporno dolaze, bez obzira što naše stare borbe nisu do kraja urodile plodom i što ovakvog posla uvijek ima još.Novi izazovi, poput trenutne pandemije, mogu biti poticaj da zajednički prepoznamo željene ciljeve i definišemo svestran pristup rješavanjuproblema koji nam na kraju dana svima stoje na putu do dostajanstvenog i svrhovitog života. Moramo početi udruživati snage jer ćemo samo na taj način oformiti kritičnu masu koja ćebiti u mogućnosti da otpočne potrebne promjene.“

Filip: „Volontiranje u sindikatu je način da budem na frontu borbe za radnička prava. Kroz učenje istorije i praćenje političkih dešavanja, jasno je daje većina radničkih, ali i ljudskih prava i prava građana, nastala kao rezultat borbe. Na primjer, pravo na osmosatni radni dan, na godišnji odmor, porodiljsko odsustvo, itd.Prava su osvojena od strane radnica i radnika koji su često gubili živote za ta ista prava. Prvi maj, međunarodni dan rada,nastao je nakon štrajka u SAD-u 1886. godine, gdje je oko pola miliona radnika pokrenulo štrajk sa zahtjevom za osmosatni radni dan, a mnogo njih je izgubilo i živote u tom štrajku. Ovo pravoradnici su postigli tek 1937. godine u SAD-u, nakon još mnogo izgubljenih života, prijetnji, zatvorskih kazni, maltretiranja i fizičkog nasilja od strane države i poslodavaca. Danas se mnogi bore da ovo pravo održe ili povrate, jer kao i kod nas, ovo pravo je sve više izuzetak za radnike i radnice koji često nisu plaćeni za prekovremeni rad.Niti im se uračunava u radno vrijeme period pripreme za rad,zatvaranje kase ili objekta, itd. Za mene je STBiH nastavak ove svjetske i našeborbe za dostojanstvo radništva. Dok uživamo u većem nivou sigurnosti no što su imali našiprethodnice, borkinjei borci za radnička prava, možemo i moramo graditi budućnost na njihovoj hrabrosti, svakako imajući na umu da te privilegijedolaze i sa obavezom: nastavak borbe za prava, dostojanstvo i veću političku ulogu radnica u društvu.“

 

Kako smo se odlučili za ovaj sindikat?

Filip: „STBiH je mjesto u kome radnice i radnici čine sindikat, a ne pasivne donatore.Nažalost, mnogi sindikati u BiH ili ne vjeruju u snagu i sposobnost radnika pa ih smatraju pasivnim donatorima, ili su postali ovisni o svom statusu „socijalnog partnera“.Odnosno, smatraju da su sastanci sa političarima i poslodavcima jedini način da se postigne ,neka, makar simbolična, pobjeda za prava radnika. Ovakav sistem ne funkcioniše. Isključivo mobilizacija radnica i radnika i stvaranje kulture borbe za prava može da dovede do promjena, a takav pristup usavršio je STBiH. STBiH ne zanemaruje dijalog sa vladom i poslodavcima, ali to jesamo komponenta veće strategije. STBiH radi sa NVO sektorom, sa mladima, sa organizacijama za kulturu i mnogim drugim grupama i individuama i stvara zajednicu radnika i radnica spremnihna borbu za svoja prava. Sindikati mogu biti socijalni partneri, ali moraju da imaju snagu radništva iza sebe. Kao što vlada iza sebe ima političku moć, a poslodavci kapital i uticaj. STBiH ovo shvata, i zato odluka o učlanjivanju nije bila teška.“

Jelena: „Dok smo istraživali rad sindikata u BiH, najlakše smo dolazili do podataka o radu ovog sindikata i ta nas je transparentnost i interakcija (na društvenim mrežama i kroz direktni kontakt) neodoljivo privukla. Ovaj sindikat članstvo naplaćujegotovo simboličnih3 marke ukoliko ste uopšte zaposleni dok za nezaposlene naplate nema, a pritom nudi svu potrebnu pomoć, počevši od pravnog savjeta do samog zastupanja, ukoliko dođe do kršenja prava radništva ilije potrebno poboljšati prilike u kojima se radništvo nalazi.Sindikat je baza podataka o radništvu i komunikacijski centar za ova pitanja.STBiH je jedini sindikat koji je otvoreno podržao prajd,što je indikator vjere u uključivu i sigurniju budućnost za sve radnice i radnike. Ovaj sindikat broji članstvo u cijeloj BiH i smatram to ogromnom prednošću jer je u interesu svih nas donošenje najboljih politika i zakona na najvišem nivou u našoj zemlji u kojoj dominiraju nacionalna i vjerska manipulacija,što nas dovodi doletargije u borbi za zaštitu vlastitih radničkih prava i privilegija, očuvanjajavnog prostora, kulturnog sadržaja i prirode, te budućnosti ekonomije.“

 

Koja je naša vizija doprinosa sindikatu?

Jelena:„O sindikatima nije popularno izvještavati u vremenu neoliberalnog kapitalizma i upitna je vjerodostojnost izvještavanja privatnih medija o radništvu. Sindikatima je neophodno savezništvo sa novinarkama i novinarima čija egzistencija, reputacija i dugovječnost ne ovise o onima koji drže kapital i osiguravaju zaposlenje. Smatram da je STBiH namjerno odabrao obrasce ponašanja koji ne pripadaju standardnim kalupima.Zbog toga očekujem da će u našoj borbi za pravednije društvo, ovaj sindikat biti jedan od jačih saveznika gdje ćemo saradnjom, transparentnošću i uključivošću graditi alternative izrabljivačkoj svakodnevnici koja nas trenutno okružuje. Voljela bih biti dijelom komunikacije koja će objediniti civilno društvo, javni i privatni sektor, akademsku zajednicu, te sve marginalizovane i diskriminisane grupe u borbi protiv represije kroz prava i slobode radništva.“

Filip: „Mislim da moj doprinos sindikatutrenutno nije ni unikatan ni veliki. Čuo sam za iskustva radnica koje su se suprotstavile poslodavcima za svoje dostojanstvo i dostojanstvo kolega i kolegica. Takođe,iskustva mladih članova i članica koji su se nosili sa nacionalističkim nepovjerenjem svojih okolina; i mnoge druge priče hrabrosti i ustrajnosti.Nadam se da ću kroz upoznavanje šireg članstva moći više doprinijeti. Svjestan sam potrebe da naučim i ispraksam sindikalnu solidarnost i načinu borbe. Zasada, mogu doprinijeti svojim iskustvom u pisanju članaka, dizajnu projekata, prevođenju iskustava drugih sindikata sa engleskog govornog područja i sve što bude u mojoj mogućnosti.“

 

A šta mi imamo od ovoga?

Filip:„Kada sam počeo da tražim gdje bih mogao da doprinesem borbi za progresivna načela u BiH, nalazio sam mnoge organizacije NVO sektora.Tosu bile male uhodane grupe koje veže lično poznanstvo.Samim tim su, nevažno koliko dobronamjerne i susretljive bile, stvarale kod mene osjećaj da sam na margini. U STBiH, kao što bi i trebalo da bude u sindikatima, imao sam osjećaj da sam prihvaćen kao kolega. Date su mi obaveze i nove mogućosti za stvaranje drugarskih odnosa, mogućnosti za aktivizam i učešće u aktivnostima, ali i autonomija da mogu sam odlučivati kako da doprinesem. U meni STBiH ohrabruje osjećaj da moj doprinos ima neku koristza ljudsku dobrobit, ma kako skromnu.“

Jelena: „Veliki problem koji radništvo ima prevazilazi pojedine sektore i pripadajući sindikati ne moraju nužno predstavljati ništa dobro u životu tog radništva.Pojedini radovi poput kućanskog ili brige za nemoćnenisu uopšte ni kategorizovani kao ekonomski sektor.Međutim, to svakako jesu i zaslužuju prostor borbe za uključiv i prosperitetan ekonomski sistem.Prije svega zbog toga što bez kućnog rada i brige nema reprodukcije ekonomije što kapitalizam namjerno zaboravlja ili ostavlja po strani, ućutkujući revoluciju rada sitnim korekcijama.Dugogodišnji je trend degradacije života radništva kroz privatizaciju ekonomskih i prirodnih dobara, te minorizacijom javnog i dostupnog prostora i sadržaja, kvalitetnog zdravstva i školstva, neophodno preokrenuti u korist oštećenih klasa, radništva pogotovo. Danas je savršen trenutak za takvo što jer je kapitalizam i neoliberalizam definitivno dosegao kapacitet svog dna koje je osigurao za većinu i izelitiziranog vrha na kojem se nalazi tek nekolicina.Smatram neophodnim razvijanje sinergičnog i uključivog kolektiva koji će se baviti provociranjem ovih problema, a takav bi kolektiv brojao članice_ove akademske zajednice, nevladinog i javnog sektora, marginaliziranih grupa, medijskih saveznica_ka, a pogotovo aktivističkih i volonterskih doprinosa koje očekujem sa svih strana.“